Login
Početna
Integrityobservers.eu
Integrity observers

Ova web stranica izrađena je uz potporu
Europske unije i Veleposlanstva Švicarske Konfederacije u RH. Više...

Javna nabava - baza

PROJEKT GATEWAY – PLAN RENESANSE RIJEKE ILI ČARDAK NITI NA NEBU, NITI NA ZEMLJI?



Autor: Nenad Bunjac. Foto: pixabay.com

Plan Gateway egzistira gotovo dva desetljeća kao izvorna ideja bivšeg gradonačelnika i važne političke figure u dva SDP-ova mandata hrvatske Vlade Slavka Linića, a točna kronologija, suština i razmjeri tog kontroverznog projekta predstavlja nepoznanicu ne samo za građane Rijeke nego i za lokalnu političku elitu. Projekt koji je dodatno strukturno proširen i tiho plasiran u gradski urbanistički plan te čeka reaktivaciju članka 49. st.2  Pomorskog zakonika  ( formalnog naziva Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama) iz 1994.g., periodično se aktualizira, a posljedni je to učinio doc.sc. Pomorskih znanosti Juraj Bukša (HNS) u protekloj gadonačelničkoj kampanji.

Prije nego li pojednostavljeno predstavim stukturu projekta Gateway, koji je bio namijenjen da zauvijek izmijeni vizuru i poslovanje Grada, naglasimo dvojbu koja se proteže kao širi kontekst priče: jeli riječ o nezakonitoj prenamjeni pomorskog dobra u status imovine pod egidom „lova do krova“ ili pak modernom urbanističkom i tržišno održivom pristupu gradskim resursima koji bi  Rijeku pretvorili u visoko profitabilan nautičko ugostiteljski centar i pritom sveli glavni hrvatski i europski prometni  pravac  u praktićki neodržive poslovne okvire? Svi veliki igrači, pa i sama Europska unija iskazali su tada interes za projekt koji nikad nije doživio cjelovitu i argumentiranu promociju u javnosti, ali Europska unija je 28. lipnja 2010.g. u Szczecinu presjekla raspravu i proglasila riječku luku, odnosno riječki prometni pravac kao svoju stratešku spregu sa mnogoljudnim zemljama Bliskog, Srednje i Dalekog istoka, što  priča ćini više nego zanimljivom.

VLASNIČKA ZBRKA KAO KAMEN SMUTNJE ILI PLATFORMA ZA POGODOVANJE?

No, krenimo redom. Sve počinje od dana kad je Luka d.d. od Lučke uprave, koja službeno upravlja lučkim područjem, dobila prvenstvenu koncesiju (koncesiju na zahtjev, a ne po međunarodnom javnom natječaju sukladno inkriminiranom Pomorskom zakoniku) na sve postojeće lučke resurse, gledano od zapada, Zagrebačku obalu, Miklavje, Porto Baroš, Deltu i Brajdicu.  Iako je Luka d.d. pod neobičnim okolnostima postalo dioničko društvo, u upravljačkoj strukturi uz najveće dioničare sjede i predstavnik ministarstva  pomorstva, Grada i Županije kao izravan dokaz mnogobrojnih isprepletenih interesa.

Projekt Gateway 1, koji je doživio i prošireno izdanje, prema navodima kroničara vremena i dostupne dokumentacije, naum je tadašnjeg gradonačelnika  Slavka Linića da odumiranje Rijeke kao lučkog grada nadoknadi kroz proširenu djelatnost Luke. Naime, kako tada Republika Hrvatska nije bila članica EU i nisu postojali zakonski uvjeti, niti sredstva da se uredi brza nizinska pruga do Budimpešte i Dunajske Strede kao osnovni preduvjet povećanja rada kontejnerskog terminala na optimalnih 4,5 milijuna tona, tu nesretnu ćinjenicu su iskoristili Luka Kopar i Trst da nas potpuno istisnu iz posla. Jednostavno, nismo bili prometno povezani, niti konkurentni na bilo koji način.

Gradonačelnik Linić  je zbog toga osmislio zakonski upitnu, ali originalnu ideju: prenamjeniti će Deltu i Porto Baroš iz pomorskog dobra u imovinu od koje bi vjerojatno tada poznati investitor ostvarivao velik profit kao i Grad prihode od znatno povećane komunalne naknade.  Pojednostavljeno, lučka djelatnost izmjestila bi se na Zagrebačko pristanište preuređenog u  višenamjenski terminal, Brajdica bi povećala svoj kapacitet sa trenutnih 180 tisuća TEU kontejnerskog prijevoza na maksimalnih 600 tisuća TEU, a Deltu i Porto Baroš prema istoku sravnili bi sa zemljom i izgradili nautičko turističku infrastrukturu (marina, hoteli, poslovne zgrade, rezidentni stanovi). Vrijednost projekta je hipotetska,“ne postoji realna cifra“, a razvojni potencijal neizreciv. Procjene govore kad bi neka poslovna grupacija preuzela taj projekt da bi u kratkom roku postala “jedna od najbogatijih u svijetu“.

I tako je ideja izmještanja Luke iz centra Grada zaživjela. Investitori su se počeli zanimati za projekt (Južna Koreja, Amerika, Japan), ali nije postojala zakonska osnova za njegovu realizaciju, odnosno za stjecanje  vlasništva nad spomenutim lučkim prostorima, jer su ekonomisti i znanstvenici među kojima je bio i akademik Ivan Miloš uspjeli primorati hrvatski Sabor 1994.g. da briše odredbu članka 49., st. 2. iz  tada usvojenog  Pomorskog zakonika. Ova izmjena Pomorskog zakonika je bila u funkciji revitalizacije riječkog  prometnog pravca  držeći kako je taj plan usklađen s razvojnim direktivama EU, rentabilniji, zakonski održiv i s jasnom idejom financiranja infrastrukture koja bi Rijeku zadržala na pomorskoj karti svijeta kao važnu lučku destinaciju. Postoje indicije da je potpredsjednik Vlade Slavko Linić, u mandatu SDP-ove Vlade, pokrenuo postupak vraćanja članaka 49 .st.2. u Pomorski zakonik kojim se omogućuje prenamjena pomorskog dobra na kojem su smješteni Delta i Porto Baroš, na čemu sve više inzistira i današnja lokalna vlast, ali taj prijedlog do danas još nije došao na dnevni red hrvatskog Sabora, pa projekt čeka bolja vremena.

Tako se i dogodilo; Svjetska banka i EU su voljne s oko 3 milijarde eura financirati izgradnju brze nizinske pruge sa dva kolosijeka od Ogulina do Budimpešte, kao i još 107 km pruge od Ogulina do Brajdice kao važan doprinos u smanjivanju ogromni eksternih prometnih troškova, koji su dosegli gotovo 7,3% GDP EU, a koji služe za saniranje šteta i zdravlja ljudi koje izaziva korištenje 93%, cestovnog prometa koji danas dominira na riječkom prometnom pravcu. Što je opasno i neodrživo. Ideja pretvaranja Rijeke u nautičko ugostiteljski centar tako je postavljena na stand by režim.

JURAJ BUKŠA; PRETVORIMO PORTO BAROŠ I DELTU U IMOVINU, ALI VRATIMO NADZOR GRADU I BUDUĆNOST RIJEČANIMA

No, nije zaboravljena, vrtili su se različiti modeli izmještanja lučke djelatnosti iz centra grada. Župan Zlatko Komadina je predlagao preseljenje u Omišalj ma otoku Krk zbog čega  je bio u izravnom političkom sukobu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom kojem je u interesu  zadržati Luku u gradu,  jer bez tog prihoda ne bi mogli ekonomski opstati, posebice kad  je država tako strogo centralizirana.

Kao što je spomenuto, posljednji je tu ideju aktualizirao Juraj Bukša koji u startu demantira  kritičare da zagovara “razredni zadatak SDP-a“ : “Moja ideja izmještanja lučke djelatnosti iz centra grada na optimalniju lokaciju, kao što je to učinio Marseille, ima jako malo dodirnih točaka s Linićevim naumom. Prije svega potječem iz tradicionalno pomorske obitelji i pomorski sam stručnjak  tako da mi ne treba štaka pri razmišljanju kako najbolje iskoristiti gradske i pomorske resurse da bi Riječani i naši potomci bolje živjeli. Godinama, sa čvrstim argumentima, govorim kako Rijeka više nije lučki grad i da je vrijeme za ozbiljne  promjene u razvojnoj strategiji grada. Velite kako se revitalizira riječki prometni pravac u vrijednosti 3 milijarde eura? I što s tim? Mi i dalje nemamo potrebne kapacitete  za povećanje prometa na 4,5 milijuna TEU, a čak da ga i imamo, mi taj teret trebamo prvo nekom „ukrasti“ i zadržati. Mi smo nepovratno izgubili status važne luke. I recite mi jer bi voljeli da vam sin radi kao lučki djelatnik jer  je to  jedini posao koji će moći pronaći u Rijeci? Svoju ideju sam zamislio kao sinergiju lokalne zajednice, krupnog kapitala i sveučilišta koje  bi osmislilo razvojnu strategiju. Da, trebalo bi bar Porto Baroš pretvoriti u  javno dobro  ili imovinu, ali se zalažem da nadzor nad vlasništvom pripadne Gradu, a ne privatnim investitorima. Ništa se nebi gradilo, koncesioniralo, prodavalo ili založilo bez znanja Grada, a svi bi ostvarili profit. Grad bi se obogatio ne samo kroz nautičko turističku djelatnost nego i stavio u pogon mnogobrojne urbane resurse i zgrade koje se u lučkom ili gradskom vlasništvu, a danas zjape prazna. Dijapazon djelatnosti bi se znatno proširio, kao i profil potrebnih zanimanja, a mladi i obrazovani ljudi bi ostajali u Rijeci jer i kod nas iseljavanje postaje kroničan problem. Prema sadašnjem ustroju i poslovanja Grada, da bi opstao u Rijeci bi trebalo živjeti 350 tisuća ljudi, a mi se bližimo cifri od 100 tisuća stanovnika. Moramo napraviti zaokret ili smo osuđeni postati bersperspektivna provincija koja će ovisiti od nameta građanima i povećanju komunalnih prihoda riječkom gospodarstvu koje je u rasulu. Vidite li putnički terminal na lukobranu koji je koštao Grad 20 milijuna kuna? Da? Ja vidimsamo teretanu. Savršena ilustracija što nas čeka ako se nastavimo inertno razvijati i neracionalno raspolagati gradskom imovinom“- slikovito je poentirao Bukša

MOGU LI SE DOBITI „JARE I PARE“?

Doista, projekt Gateway djeluje kao svjetlo na horizontu i nije nezamisliv. No, trenutno realizaciju mu priječe postojeći zakonski okviri i potpuno pomanjkanje čvrstih uporišta. Tko bi i koliko investirao, kako pridobiti konsenzus javnosti i spriječiti potencijalnu devastaciju Grada, da ne govorim o mogućim zlouporabama kojima smo kao društvo skloni? Istini na volju, potrebna dokumentacija je izrađena, zakoni nisu Sveto pismo da se ne mogu mijenjati i iako bi bila  riječ o ozbiljnom presedanu obzirom na veličinu i svrhu pomorskog dobra, investicije bi bile visoke i dugoročne te bi Rijeku stvarno učinilo drugačijim gradom.

No, imamo mogućnost dobiti određeni kredit  kod  tradicionalno nepovjerljive Svjetske banke i od izravnih fondova EU od oko 3 milijarde eura za izgradnju pruge i infrastukture, na tragu smo razvojnih direktiva EU i ukoliko plan provedemo kako valja, Rijeka opet može povratiti staru pomorsku slavu i održatii dvijestoljetnu tradiciju. Lučka djelatnost je profitabilna i tehnološki jednostavna djelatnost „istovari, utovari i prevezi“, elementarna infrastruktura postoji, kao i managerski kadrovi koji poznaju svoj posao. Zapravo, da ne ulazimo u sudbinske rasprave, jedino pravo pitanje je treba li zadržati „goluba u ruci“ ili riskirati s daleko ugojenijim na grani?

Na žalost, nemoguće je istovremeno razvijati lučku djelatnost i nautički turizam na istom mjestu. Idealno bi bilo dobiti „jare i pare“ i spojiti ta dva plana, ali su nekompatibilni. Hrvatska raspolaže s puno prostora i mogućnosti za razvoj nautičkog turizma diljem Jadranske obale, a riječka luka je jedna i jedina, koja nam treba bitno pomoći za izlazak iz akutne ekonomske krize, pod uvjetom da se sa njome konačno počne upravljati iskreno domaćinski. Tko god uspije riješiti taj problem, biti će heroj ili mučenik Rijeke, u to sam jedino siguran.
 
Ova web stranica izrađena je uz potporu Europske unije i
Veleposlanstva Švicarske Konfederacije u RH.


Sadržaj ove web stranice odgovornost je Partnerstva za društveni razvoj.